Novi album Roberta Smitha i ekipe nažalost ne donosi ništa novo i spektakularno. Iako se digla velika prašina oko grupe The Cure i njihovog "velikog" povratka na scenu, moram priznati da novi album Bloodflower ostaje na tragu starih ostvarenja, kao što su albumi mračniji album Wish ili pomalo melankoličniji Desintegration. Ni Robert Smith nije više toliko depresivan koliko bi on htio biti ili koliko bi želio da mi mislimo da on to je. Tekstovi su zanimljivi i kao uvijek vode nas u već poznati tajanstveni svijet koji nam godinama Cure pokušavaju predstaviti. Album počinje dosta žestoko, koliko to Cure mogu biti, da bi kasnije postao sve više mirniji i melankoličniji. Izdvojio bih tri pjesme koje ostavile nekakav dojam na mene i kroz koje sam se pokušao prisjetiti nekadašnjih dana velike slave ovih gothic ikona, koja nažalost to nikada nisu bile, već su ih njihovi fanovi uzdigli u nebesa gothic scene kojoj nažalost nisu glazbeno previše pripadali, što je i sam Robert Smith izjavio. Pjesme koje valja odvojiti su: Out of this world, The last day of summer i The loudest sound. To su bez sumnje tri najbolje pjesme koje nam album Bloodflower nudi. Od svih tih velikih najava i očekivanja nečeg novog, The Cure ostaju The Cure sa mirisom starih ploča čija kvaliteta se nažalost neće vratiti. Mislim da gospodin Smith i nadalje traži davno izgubljeni smisao svojeg izričaja. Sve je ostalo isto, ista glazba, iste gitare, isti zvukovi i ono najzanimljivije ista Robertova frizura. Takvim shvačanjem glazbe, teško da će danas dogurati daleko. No ljubitelji grupe će konačno doći na svoje i bit će presretni ponovo slušati stari zvuk svojih miljenika, a ne pjesmice kao što je Friday I'm in love. Robert Smith je najavio prestanak rada grupe i raspad nakon ovogodišnje turneje, te se odlučio na samostalnu karijeru. Prema nekim informacijama prvi solo album već je gotov.

review by: Danchi