Ako su Lemon Jelly osim glazbe poznati po nečem drugom, onda svakako zaslužuju najviše ocjene za svoje genijalno i originalno osmišljene omote. Činjenica da na omotima njihovih albuma nigdje ne piše, ali stvarno nigdje ni traga imenu benda, svrstava ih u sam vrh bendova koji osim dobre glazbe igraju na kartu originalnosti. Priloženu naljepnicu sa imenom benda obavezno zadržite ili još bolje zaljepite na kutiju kako kroz nekoliko godina ne slušanja, nebi nekoliko sati proveli razmišljajući čiji je to album. Ostavimo sad dizajn i ostalo, i vratimo se glazbi. Novim albumom, Fread Deakin i Nick Franglen odlučilu su se odmaknuti od prepoznatljivog ambijent-chill-lounge zvuka. Koliko je posljednji album Lost Horizons bio tematski laganiji, nova ploča ’64–’95 više se oslanja na ritmove i elemente plesnije produkcije. Srećom Lemon Jelly nisu postali dance bend, no iako koriste istu formulu za svoju izvanrednu glazbu, ipak su se odlučili za promjenu što je pohvalno. Naziv albuma ‘64-’95 je svojevrsni sinonim za glazbu, odnosno razdoblje u glazbi koje je na njih utjecalo. Svaka od pjesama na albumu koristi neki od samplova iz razdoblja glazbene povijesti: ’75 aka Stay with you (prvi singl), ’93 aka Don’t stop now, ’68 aka Only time, ’88 aka Come down on me, ’79 aka The shouty track (novi singl). Nakon ovakvog konceptualnog albuma bit će zanimljivo pratiti nastavak njihove karijere, a do tada svakako provjerite njihov website www.lemonjelly.ky

review by: Danchi