U očekivanju novog studijskog albuma, fanovi Marylina Mansona zadovoljit će se Live albumom The Last Tour On Earth koji donosi live snimke nekih od največih Mansonovih hitova posljednjih nekoliko godina. Neki će reći: Uh opet taj dosadni Manson, dok će ga drugi neizmjerno hvaliti. Drage volje bih se svrstao u jednu od ovih skupina, no nažalost moram priznati da me glazba i izričaj Marylina Mansona nikada nije previše iznenađivala i po mojem ukusu nije nudila ništa novo što već nisam imao prilike čuti od mnoštva američkih industrial rock grupa još tamo početkom 90-ih. Jedino što je Manson uveo u ovaj žanr su veliki spektakularni koncerti, anti religijski tekstovi, naslovne stranice svih renomiranih glazbenih časopisa (uglavnom rasprave i tračevi o njegovom životu) i više naglašeno buntovništo spram društva u kojem živimo. Upravo je to nezadovoljstvo i sklonost buntovništvu američkih teenagera rezultiralo ogromnom Mansonovom popularnošću. Osim prije spomenutih "glazbenih" noviteta, Marylin Manson glazbeno zaista ne nudi ništa novom. Bilo bi dobro kad bi se malo više distancirao od svog učitelja Trenta Reznora (Nine Inch Nails), pa bi onda možda bio i zanimljiviji. No njemu i ljudima iz njegovog benda sve to skupa dobro odgovara, (da ne spominjem managere koji ubiru najveći dio novca od Mansonove slave) pa zašto bi onda mjenjali dobitnu kombinaciju. Live album The Last Tour On Earth kao cjelina zvuči dobro, to se zaista mora priznati, čemu ponajviše pridonose poznati hitovi: The Dope Show, Antichrist Superstar, Rock Is Dead, I Don't Like The Drugs (But The Drugs Like Me) i moj osobni favorit Sweet Dreams, obrada Eurythmicsa. Nažalost nema odlične obrade Gary Numanovog klasika Down In The Park. Simboličnim nazivom albuma The Last Tour On Earth, Marylin Manson završava svoju uspješnu karijeru u 90-im i nadam se da će 2000. godine i nadalje biti bolji, ali i inovativniji.

review by: Danchi